Ispis
08
Veljača
2016

Poruka Svetog Oca Franje za 24. svjetski dan bolesnika 2016.

Pouzdati se u milosrdnog Isusa poput Marije: "Što god vam rekne, učinite!" (Iv 2, 5)

Draga braćo i sestre,

dvadeset i četvrti Svjetski dan bolesnika pruža mi priliku za posebnu blizinu s vama, dragi bolesnici, i s onima koji skrbe za vas.

Kako će se svečana proslava toga dana održati u Svetoj zemlji, ove godine predlažem razmišljanje o evanđeoskom izvještaju o svadbi u Kani (Iv 2,1-11), gdje je Isus učinio svoje prvo čudo na intervenciju svoje Majke. Izabrana tema – Pouzdati se u milosrdnog Isusa poput Marije: "Što god vam rekne, učinite!" (Iv 2, 5) – vrlo dobro se uklapa također u izvanredni Jubilej milosrđa. Središnje euharistijsko slavlje Dana održat će se 11. veljače 2016., na spomendan Blažene Djevice Marije Lurdske, upravo u Nazaretu, gdje "Riječ tijelom postade i nastani se među nama" (Iv 1, 14). U Nazaretu je Isus započeo svoje poslanje spasenja, primijenivši na sebe riječi proroka Izaije, kako nam prenosi evanđelist Luka: "Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje" (4, 18-19).

Bolest, posebno ako je riječ o težoj bolesti, uvijek dovodi ljudsku egzistenciju u krizu i sa sobom nosi dublja pitanja. Prva čovjekova reakcija može ponekad biti pobuna: zašto se to dogodilo upravo meni? Može osjetiti očaj, misliti da je sve izgubljeno, da ništa više nema smisla...

U tim situacijama, vjera u Boga je, s jedne strane, stavljena na kušnju, ali istodobno može otkriti sve svoje pozitivne potencijale. Ne zato što vjera daje da nestane bolest, bol ili pitanja koja oni sa sobom nose, već zato što nudi ključ kojim možemo otkriti najdublji smisao onoga što proživljavamo; ključ koji nam pomaže vidjeti kako bolest može biti put koji će nas dovesti bliže Isusu koji hodi uz nas, noseći križ. I taj ključ nam daje Majka, Marija, koja je osobno iskusila taj put.

Ispis
01
Veljača
2016

Poruka Svetog Oca Franje za korizmu 2016. "Milosrđe mi je milo, a ne žrtva" (Mt 9, 13). Djela milosrđa u jubilejskom hodu

Draga braćo i sestre,

1. Marija - slika Crkve koja evangelizira zato što je evangelizirana

U buli najave Jubileja uputio sam poziv da se "korizmu u ovoj jubilejskoj godini živi intenzivnije kao povlašteno vrijeme u kojem će se slaviti i iskusiti Božje milosrđe" (Misericordiae vultus. Lice milosrđa, 17). S pozivom na slušanje Božje riječi i na sudjelovanje u inicijativi "24 sata za Gospodina" htio sam istaknuti da na prvome mjestu treba biti pobožno slušanje Božje riječi, napose one izrečene po prorocima. Božje milosrđe je naime navještaj svijetu: ali taj je navještaj svaki kršćanin pozvan osobno iskusiti. To je razlog zbog kojeg ću u korizmi slati misionare milosrđa da budu za sve konkretni znak Božje blizine i opraštanja.

Pošto je prihvatila Radosnu vijest koju joj je uputio arkanđeo Gabriel, Marija je, u Magnificat, proročki opjevala Božje milosrđe kojom ju je Bog unaprijed izabrao. Nazaretska Djevica, Josipova zaručnica, postaje tako savršena slika Crkve koja evangelizira zato jer je Duh Sveti, koji je njezino djevičansko krilo učinio plodnim, nju samu evangelizirao i neprestano je evangelizira. U proročkoj tradiciji, milosrđe je naime usko povezano, već na etimološkoj razini, upravo s majčinskom utrobom (rahamin) kao i s velikodušnom, vjernom i suosjećajnom dobrotom (hesed), koja se očituje u bračnim i rodbinskim odnosima.

2. Božji savez s ljudima: povijest milosrđa

Otajstvo Božjeg milosrđa otkriva se tijekom povijesti saveza između Boga i njegova naroda Izraela. Bog se, naime, uvijek pokazuje bogat milosrđem, spreman u svakoj prilici izliti na svoj narod nježnost i suosjećanje koji izviru "iz njedara", osobito u najdramatičnijim trenucima kad narod svojom nevjerom prekida vezu saveza i savez treba čvršće utvrditi u pravdi i istini. Posrijedi je prava i istinska drama ljubavi, u kojoj Bog igra ulogu oca i iznevjerenog zaručnika, dok Izrael igra ulogu nevjernog sina/kćeri i zaručnice. Upravo obiteljske slike – kao u Hošeinu slučaju (usp. Hoš 1-2) – pokazuju do kojeg se stupnja Bog želi vezati uz svoj narod.

Ta drama ljubavi postiže svoj vrhunac u utjelovljenom Sinu. U njemu Bog izlijeva svoje beskrajno milosrđe u tolikoj mjeri da ono postaje "utjelovljeno milosrđe" (Misericordiae vultus. Lice milosrđa, 8). Kao čovjek, Isus iz Nazareta je naime po svemu dijete Izraela i to dotle da utjelovljuje onaj savršeni posluh Bogu koji se traži od svakog pripadnika izraelskog naroda u Shema, koji je i danas srž Božjeg saveza s Izraelom: "Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!" (Pnz 6, 4-5). Božji Sin je Zaručnik koji čini sve ne bi li pridobio ljubav svoje Zaručnice, uz koju ga veže bezuvjetna ljubav koja postaje vidljivom u svadbi s njom u vječnosti.

To je živo srce apostolske kerygme, u kojoj Božje milosrđe ima središnje i temeljno mjesto. Ona je "ljepota Božje spasiteljske ljubavi očitovane u Isusu Kristu umrlom i uskrslom" (apost. pob. Evangelii gaudium. Radost evanđelja, 36), onaj prvi navještaj koji "moramo uvijek iznova slušati na razne načine i koji se mora uvijek iznova naviještati u katehezi" (isto, 164). Milosrđe dakle "izražava način na koji Bog postupa s grešnikom, nudeći mu novu priliku da prizna svoj grijeh, za njega se pokaje, obrati se i vjeruje" (Misericordiae vultus, 21), ponovno uspostavljajući, upravo na taj način, odnos s njim. U Isusu raspetom Bog ide tako daleko da želi doći do grešnika bez obzira koliko se ovaj od njega udaljio, upravo tamo gdje se izgubio i udaljio od njega. I to čini u nadi da će moći tako konačno raznježiti otvrdnulo srce svoje Zaručnice.

Ispis
26
Siječanj
2016

DAN ŽIVOTA 2016. (7. veljače 2016.) Zaštita života i pravo na život od samog začeća

U Izvanrednoj Jubilarnoj Godini Božanskog milosrđa (8. prosinca 2015., do svetkovine Krista Kralja, 20. studenog 2016.), potaknuti smo na poziv Crkve da budemo milosrdni kao što je milosrdan Otac naš nebeski (Lk 6,36). U milosrđu nalazimo dokaz kako nas Bog ljubi. On daje svega sebe, zauvijek, slobodno i ne traži ništa zauzvrat. Dolazi nam u pomoć kada god ga zazovemo. U ovoj Jubilarnoj godini imamo priliku otvoriti srce onima koji žive u „najudaljenijim egzistencijalnim periferijama“ (br. 15), koje suvremeni svijet često stvara na dramatičan način. Koliko je samo situacija nesigurnosti i patnje nazočno u današnjem svijetu! Koliko se rana nanosi onima kojih se glas ne primjećuje, jer je njihov vapaj postao nečujan i zagušen ravnodušnošću bogatih. U ovom Jubileju Crkva će još snažnije biti pozvana liječiti te rane, blažiti ih uljem utjehe, previjati ih milosrđem i vidati solidarnošću i dužnom pažnjom (br.13). Bog je milosrdan. Milosrđe je izvor radosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našega spasenja. Milosrđe: riječ koja objavljuje otajstvo Presvetoga Trojstva. Milosrđe: posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi u susret. Milosrđe: temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe, kada iskrenim očima gleda brata kojega susreće na životnom putu. Milosrđe Božje je kucajuće srce Evanđelja. Beskrajno milosrđe Božje pokazuje se u Isusu, Bogočovjeku i našem Spasitelju. Isus je put Očeve milosrdne ljubavi za čovjeka i put čovjekove ljubavi za Boga. Milosrđe je put našega spasa. Stoga je Božje milosrđe, Božja moć koja održava, štiti, promiče, iznova stvara i izgrađuje život. Božje milosrđe hoće život. Milosrđe je Božja opcija za život. Ono jasno pokazuje: Bog nije, kako je mislio Nietzsche, neprijatelj života. Bog je snaga (Ps 27,1) i izvor života (Ps 36,10), On je prijatelj života (Mudr 11,26).

            Služenje životu nadahnjuje se na prihvaćanju Radosne vijesti Isusa Krista – Života i time postajemo životni tj. volimo život, želimo zaštiti život i pravo na život od samoga začeća. Moramo krenuti od Isusa koji je lice Boga milosrdnoga i stoga na novi način govoriti o Bogu koji prihvaća, sluša i gleda ljudsku bijedu, koji nas prati. Valja nam imati otvorene oče kako bismo mogli vidjeti tuđu bijedu, da bismo vidjeli potrebe koje se danas vrlo brzo mijenjaju; imati otvorene oči da bismo u drugomu gledali lice Isusa Krista koji je rekao: Ono što ste drugom učinili, meni ste učinili. Te otvorene oči su dakle nova ili obnovljena mistika, mistika dobroga Samarijanca. Milosrđe je dakle snaga koja nas vodi u budućnost, a istodobno je i Božji dar za budućnost današnjega svijeta (W. Kasper).

            Današnji suvremeni čovjek koristi takozvanu kultura odbacivanja, koja danas porobljuje srcâ i umove mnogih ljudi, ima vrlo visoku cijenu; zahtijeva, naime, uklanjanje ljudskih bića, ponajviše ako su tjelesno ili društveno slabija. Svako nerođeno dijete, nepravedno osuđeno da bude pobačeno, ima lice Isusa Krista, ima lice Gospodina koji je već prije rođenja, i poslije, tek što je bio rođen, iskusio odbacivanje svijeta. Danas se isto čini i sa starijim ljudima. Iako je nemoćna ili je na kraju svojih dana, starija osoba nosi u sebi Kristovo lice. Njih se ne može odbaciti, kako predlaže „kultura odbacivanja". Ne zaboravimo da stvari imaju cijenu, i mogu se prodavati, ali osobe imaju dostojanstvo, vrijede više od stvari i nemaju cijene.

Ispis
26
Siječanj
2016

Propovijed u pravoslavnoj Sabornoj crkvi u Sarajevu na kraju molitvene osmine 25. siječnja 2016. u 18,00

Braćo i sestre u Kristu, poštovani vjernici!

Zahvalan sam Bogu što mogu s ovog svetog mjesta u pravoslavnom hramu uputiti koju poticajnu riječ utjehe i nade, povjerenja, ljubavi i međusobnog razumijevanja u duhu molitvene osmine za jedinstvo kršćana i na temelju izabranog evanđelja za ovu prigodu. Potrebno je odmah na početku otvoriti svoja srca i podsvijestiti, da govoreći i moleći na završnici molitvene osmine za jedinstvo kršćana, uključujemo se u tisućljetnu čežnju kršćanske braće i sestara koji su molili i svesrdno se zalagali za ispunjenje Isusove velikosvećeničke molitve. U našem molitvenom kršćanskom hodu treba se čuvati pojednostavljenja, nedorečenih prijedloga i površnih osjećaja. Taj pažljiv pristup ne znači dopustiti da u nama zavlada pesimizam i nemogućnost ništa promijeniti nego baš naprotiv, zaodjenuti se u kršćanski optimizam u kojemu je s Bogom sve moguće. Ovdje je važno istaknuti dvije činjenice. Prvo, sveobuhvatno kršćanstvo doživjelo je kroz stoljeća nova iskustva i prošlo kroz epohalne promjene. Druga činjenica proizlazi, zapravo iz prve, a to je tendencija unutarnjih lomova u kršćanskim Crkvama, kako u protestantizmu i katoličanstvu tako i u pravoslavlju. Ne mislim ovdje prvenstveno na naše krajeve nego općenito na tu tendenciju u cijelom svijetu. Živimo u svijetu gdje se događaji neminovno, htjeli mi to ili ne htjeli, brzo reflektiraju i na naše prostore.  Ne dopustiti da nam nova iskustva i promjene prouzrokuju daljnja raslojavanja i udaljavanja u vlastitim Crkvama moglo bi biti naše prvo zalaganje i molitva. Iskustvo nas uči da zbog naše ljudske slabosti, podvojenosti i grešnosti ne možemo samo svojim snagama sačuvati duhovno jedinstvo i izgrađivati zajedništvo. Moramo se prepustiti Gospodinu da nas odgaja i vodi, da jača našu vjeru, jer On jedini znade pravi put.

Krštenjem smo opečaćeni i primili dar vjere koji živi u svakom kršteniku. Hoće li se taj božanski dar primljen na krštenju razvijati, odgovoran je ne samo pojedinac, nego cijela kršćanska zajednica. Vjera je duboko ukorijenjena u svim ljudima, dar je Božji i zato smo pred Bogom odgovorni jedni za druge. Naša zadaća i odgovor svijetu u kojem živimo jest stalno vraćanje vjeri, njezinoj biti; spoznati što je u njoj doista bitno – ono što nismo mi napravili nego što smo primili od Gospodina – i otvoriti se prema Gospodinu i prema sredini, kako bi nas On mogao dalje voditi. „On nas proniče i poznaje sve namisli naše“, kaže psalmista. Kakva je naša nutrina, naše srce, naše misli… To su pitanja na koja smo obvezni odgovoriti kao pojedinci ali i kao zajednica. Božja smo stvorenja i sa svakim od nas Bog ima svoj plan. Svi imamo svoje poslanje. Stoga ne možemo se ne pitati jesmo li upoznali i kako izvršavamo svoje poslanje? Da bismo izvršili svoje poslanje, moramo si odgovoriti na nekoliko važnih pitanja: tko upravlja nama, našim vremenom, našim životom? Tko stvara vrijednosti koje svakodnevno živimo i za koje smo se spremni žrtvovati? U čemu se sastoji bit našeg ljudskog i kršćanskog identiteta? Pjesnik Pablo Neruda zapisao je kako je „dugo živio, ne svoj život, nego živote drugih. Mislio kako drugi misle, ponašao se kako drugi propisuju, živio kako drugi hoće.“

Nešto i netko mora oblikovati naš život, nas kao osobe i kao vjernike. Ako u životu mislimo bilo što ozbiljno napraviti, napredovati i sazrijevati, moramo odgovoriti na ta važna  pitanja. Ako površno shvaćamo riječ Božju, ako se ne otvorimo poticajima Duha Božjega, ako ne prepoznajemo Božje djelovanje u svijetu, kako će nam riječ Božja oblikovati srce i život? Da bi riječ Božja upravljala našim životima potrebno ju je poznavati, vraćati se Bibliji i češće  nalaziti vremena, u ovom užurbanom i često dezorijentiranom svijetu, zahvaćenim egoizmom i ohološću koja s Bogom ne računa, te se povući u osamu, u svoju nutrinu, u pustinju kako je to činio i sam božanski Učitelj, moleći u osami po cijele noći. Uvijek je u molitvi i zajedništvu s Ocem nebeskim tražio snagu da ostane vjeran do kraja i da ispuni svoje poslanje. Kušnja nije nedostajalo ni u Njegovom životu, niti kod apostola pa nećemo ih ni mi biti pošteđeni.

Ispis
19
Siječanj
2016

ČESTITKA MONS. TUNJIĆA O 25. OBLJETNICI BISKUPSKOG REĐENJA I USTOLIČENJA KARDINALA PULJIĆA

Uzoriti gospodine kardinale Vinko, poštovana rodbino i prijatelji našeg slavljenika!

Pridružujem se pozdravima i izrazima dobrodošlice koje je uputio prof. dr. vlč. Drago Župarić, voditelj ovog programa.

Obljetnice nas, kao po nekom unutarnjem nagonu, upućuju na početke i sam tijek vremena koje obuhvaćaju. Govoreći o obljetnicama, pa izričući i čestitku, stoji se pred problemom da se ne ode u čistu povijest i gole činjenice, a da pri tom istina ostane netaknuta. Da ne upadnem u tu zamku, pokušat ću napraviti spoj tih dviju mogućnosti, prizivajući u pomoć sjećanje, iskustvo, objektivne okolnosti, a sve zajedno, prožeti dobrim željama.

Imenovanje vlč. Vinka Puljića vrhbosanskim nadbiskupom i njegovo pastirsko djelovanje, pratili su veliki zaokreti na ovim i širim prostorima. To je raspad bivše države i jugokomunističkog sustava te početak rata, prvo u Sloveniji pa u Hrvatskoj, zatim u Bosni i Hercegovini. Koliko god je na početku imao svoje snove i pastoralne programe, koje će kao vrhbosanski nadbiskup provoditi, spomenuti događaji su bitno uvjetovali i usmjerili njegovo biskupsko djelovanje. Prateći rat u Hrvatskoj, očekivao je sa strepnjom, nemoćan da što promijeni, kad će početi i u Bosni i Hercegovini. Nažalost, nije trebalo dugo čekati njegov početak, ali je zato trajao neočekivano dugo, pune četiri godine. Donio je sa sobom nesagledive posljedice: više od polovice prognanih vjernika naše Nadbiskupije, porušene crkve, kapele, župne kuće, kuće i imanja vjernika te stalnu prijetnju i obespravljenost vjernika koji su ostali na svojim ognjištima.

Valjalo je jačati duh vjernika i svećenika koji su ostali, boriti se za povratak prognanih, za ravnopravnost naroda i materijalno obnoviti porušene objekte. Duhovna i materijalna obnova su se dopunjale i pratile jedna drugu. Paralelno s ovim nastojanjima, trebalo je osnivati odgojno - obrazovne institucije, centre, urede… koje je komunizam zabranjivao a koje svaka Crkva u demokratskom društvu treba imati.

U posebnosti bosanskohercegovačke zbilje, u kojoj su podjele nadahnuće za postojanje, trebalo je u isto vrijeme raditi na više područja obnove i života crkve. Nadbiskup je sa svojim suradnicima, svećenicima i vjernim pukom, učinio onoliko koliko je u datim uvjetima bilo moguće. Usuđujem se ustvrditi, da je bilo sredstava koliko hrabrosti i volje ulaziti u projekte, da bi se vjerojatno uradilo i puno više. Nakon dosta uloženog truda u obnovu i nakon što su osnovane potrebne institucije, Nadbiskup je započeo sa Sinodom Vrhbosanske nadbiskupije pod geslom „Sve obnoviti u Kristu“. To je, zapravo, program njegovih i naših budućih pastoralnih nastojanja. Obnove koje su krenule od svršetka rata sada traže nove obnove izazvane upravo ratnim posljedicama i promjenama koje su se dogodile. Traži se u novonastalim uvjetima jači zamah u pastoralnom djelovanju, koji ima za cilj obnoviti ranjeni i posustali duh, učvrstiti vjeru i ostati na pradjedovskim ognjištima hranjeni novozavjetnom manom Krista Gospodina.

Ovo kratko predstavljanje nije imalo za cilj prikazati sve što je u ovih 25 godina učinjeno, o tome je kao što smo čuli govorio mons. Zovkić, nego ukazati na teško vrijeme u kojem je Nadbiskup vodio našu Nadbiskupiju i koje je, ustvari, diktiralo kad i kako će se određene stvari raditi. Kao što možemo vidjeti, bez obzira na teške okolnosti i slabe materijalne mogućnosti, urađeno je iznad očekivanja te je stvoren dobar okvir koji nudi još puno prostora da se geslo Sinode provodi i živi.

Ova prigoda je, uzoriti gospodine Kardinale, zahvaliti Vam za 25 godina nesebičnog služenja i upravljanja ovom časnom Nadbiskupijom. Providnost je htjela da to bude jedno od naježih razdoblja kroz njezinu tegobnu i, stalnim kušnjama, ispunjenu povijest. Samo Vi znadete Vaše unutarnje borbe, trpljenja, strepnje… Bez obzira na to unutarnje stanje, Vašu blizinu i raspoloživost naviještati Riječ Božju, osjetio je svaki kutak naše Nadbiskupije. Zbog toga i zbog svega što ste kroz ovih 25 godina kao naš Nadbiskup učinili najiskrenije Vam zahvaljujemo. Upravo zbog Vaše požrtvovnosti i nesebičnosti, naše poštovanje i zahvalnost, još su veći. Zahvaljujući, želim Vam čestitati srebreni jubilej biskupstva i upravljanja našom Nadbiskupijom. U ovoj čestitci su sadržane naše iskrene želje i molitve da Vas prati Božji blagoslov, kako bismo Po Mariji u vjeri, nadi i ljubavi, obnavljajući sebe, bili kadri obnoviti sve u Kristu. Neka Vas prati zagovor BDM čije ste ime stavili u svoj biskupski grb i zagovor sv. Vinka, đakona Vašeg nebeskog zaštitnika. Želim Vam da zaogrnuti božanskim milosrđem budete odvažni i milosrdni pastir kojemu će Godina milosrđa biti trajna inspiracija za sve sljedeće godine koje Vam Božja ljubav dodijeli.

Vrhbosanski nadbiskupski ordinarijat
Kaptol 7
BiH – 71 000 SarajevoTelefon: 00387-33/208-878
Fax:     00387-33/212-937
e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.